Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WPBannerizeWidget in /home/hortikul/public_html/wp-content/plugins/wp-bannerize/Classes/wpBannerizeWidget.php on line 27

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WPBannerizeFrontend in /home/hortikul/public_html/wp-content/plugins/wp-bannerize/Classes/wpBannerizeFrontend.php on line 18

Notice: Pozvana konstruktivna metoda za WP_Widget u WPBannerizeWidget je zastarjela od inačice 4.3.0! Upotrijebite
__construct()
umjesto. in /home/hortikul/public_html/wp-includes/functions.php on line 3956
Stevija - povijest biljke slatkog lista - Hortikultura
Pages Navigation Menu

Stevija – povijest biljke slatkog lista

Dragi čitatelji, zasigurno ste se puno puta zapitali odakle potječe stevija – slatka i zdrava biljka? Zašto i prije niste znali za nju? I da li stevija zaista ima ljekovita svojstva? Sljedeći redovi teksta pokušat će Vam dati odgovore na ova i mnoga druga pitanja. Dakle krenimo od početka!

Slika_1s

Prema povijesnim zapisima, plemena iz Južne Amerike poznaju ovu biljnu vrstu već 1500 godina, te je svakodnevno koriste za zaslađivanje gorkih ljekovitih pripravaka, čajeva i ostalih napitaka. Biljka koju pleme Gurani nazivaju i „list slatkog meda“ uspješno raste na planinskom lancu Amambay i u dolini Rio Monday, koji se nalaze u sjeverno – istočnom Paragvaju i južnom Brazilu. Zanimljivo je da su španjolsko – portugalski osvajači početkom 16. stoljeća biljku donijeli u Europu, te je jedno vrijeme služila za zaslađivanje čaja. No, ubrzo nakon pojave šećera iz šećerne trske i šećerne repe, egzotična paragvajska biljka je zaboravljena.

Dugo vremena je spoznaja o ovom zelenom zlatu bila poznata samo plemenima Južne Amerike, no zahvaljujući znatiželji i istraživačkom duhu švicarskog znanstvenika dr. Moises Antonio Bertoni stevija je 1905. godine po prvi put klasificirana i od tada pripada porodici Asteraceae (glavočike). Nedugo nakon toga, 1906. godine argentinski kemičar Ovidio Rebaudi po prvi put je izdvojio glikozid, potom nazvan steviozid.

Premda većina ljudi pretpostavlja da se radi o samo jednoj vrsti unutar roda Stevia, slobodno možemo reći kako rod Stevia broji više od 150 vrsta – Stevia ovata, Stevia eupatoria, Stevia serrata, Stevia rebaudiana i mnoge druge. Unatoč velikoj biološkoj raznolikosti, biljna vrsta koja je zaokupila najviše pažnje znanstvenika i proizvođača je Stevia rebaudiana Bertoni koja sadrži značajne količine slatkih glikozida što je čini idealnim prirodnim zaslađivačem.

Kemijska analiza lista

Nakon otkrića stevije, početkom 20. stoljeća, provedene su brojne kemijske analize i napisane mnoge znanstvene studije o sadržaju pojedinih elemenata u biljci. Osim izuzetno vrijednih glikozida stevija sadrži i vitamin C, kalcij, magnezij, kalij, beta – karoten, željezo, krom, te bjelančevine i vlakna (Mjervža, 2010).

Najvažnija karakteristika vrste Stevia rebaudiana je postojanje čak 9 različitih glikozida u listu, te njihova visoka koncentracija u odnosu na druge vrste istog roda. No, što su zapravo glikozidi? Glikozidi su složeni organski spojevi izgrađeni od šećera u obliku poluacetala i alkohola. Šećernu komponentu najčešće čine molekule glukoze, te rjeđe molekule fruktoze i arabinoze. Nešećernu komponentu ili aglikon čini alkoholna ili fenolna komponenta koja obično posjeduje i neko od aromatičnih ili ljekovitih svojstava (Karlson P., 1988).

Premda prethodno objašnjenje glikozida možda zvuči pomalo apstraktno, možemo slobodno reći da su glikozidi  u prirodi vrlo česti, a posebnu pažnju plijene zbog zanimljivih načina djelovanja na ljudski organizam. Neki od primjera iz biljnog svijeta su indikan (C14H17NO) iz biljke Indigofera sp. u prošlosti važan za dobivanje indiga iz biljaka, amigdalin (C20H27NO11) iz gorkih badema, flavanonski glikozid hesperidin (C28H34O15) kojem je pripisivan vitaminski karakter, poznati antibiotik streptomicin (C12H39N7O12) i  mnogi drugi (Karlson P., 1988).

Ukoliko promatramo steviju, tada se najslađim i najvažnijim  glikozidom smatra steviozid, dok su u puno manjoj mjeri zastupljeni steviolbiozid, rebaudiozid A (Reb A), rebaudiozid B (Reb B), rebaudiozid C (Reb C), rebaudiozid D (Reb D), rebaudiozid E (Reb E), rebaudiozid F (Reb F) i dulkozid (Kennelly, 2002; Starrat i sur., 2002). Nameće se pitanje koliko su glikozidi slađi od šećera i da li je to uopće moguće? Preciznim mjerenjima došlo se do podatka da glikozidi u listu stevije čine ovu biljku i do 30 puta slađom od šećera, dok je ekstrakt stevije i do 300 puta slađi do šećera.

Slika_2s

Ljekovitost lista stevije

No, što je sa svim ljekovitim svojstvima koja se pripisuju biljci stevije? Tijekom proteklih 70-ak godina provedena su brojna istraživanja i objavljeni mnogi rezultati, a sve s ciljem edukacije potrošača. Ovaj slatki paragvajski korov je odlična i sigurna slatka varijanta namjenjena svima, a pogotovo dijabetičarima i to upravo zbog činjenica da je termostabilna i ima glikemijski indeks nula (Jeppesen i sur., 2000). Prema nekim istraživanjima redovitim uzimanjem stevije pospješuju se mnogi metabolički procesi u ljudskom organizmu, dok neka istraživanja navode i smanjenu opasnost od nastanka pojedinih vrsta raka.  

Stevija – preslatka za štetnike

Još jedno interesantno i nadasve korisno svojstvo stevije je njezino djelovanje kao prirodni insekticid. Naime, zbog njezina slatka okusa štetnici ju nerado napadaju, te ju je moguće koristiti kao međuredni usjev s drugim povrtnim kulturama (Ramesh i sur., 2007). Njezino repelentno djelovanje, koje je najvjerojatnije vezano za visoku količinu slatkoće u listu, odbija većinu štetnika, no ne i polifage kao što su lisne uši, cvjetni štitasti moljac i tripsi. Navedeni štetnici najveću štetu mogu napraviti ukoliko se nasad stevije uzgaja u zaštićenom prostoru, dok na vanjskim nasadima ne rade agronomski značajnu štetu. 

Stevia – Kako je prepoznati?

Stevija je višegodišnji zeljasti grm zanimljiv potrošačima zbog ovalnih listova s nazubljenim rubom koji se razvijaju na poludrvenastoj stabljici, koja može narasti i do visine od 1,5 m. Tijekom čitave vegetacije biljka intenzivno stvara lisnu masu, a krajem vegetacijskog ciklusa na vrhu stabljike počinje formirati sitne bijele cvjetiće skupljene u cvat čija je cvatnja siguran znak za početak berbe. Istovremeno razvija plitak korijen, koji najčešće seže do dubine od 15 cm do 20 cm. Uzgoj biljke moguć je iz sjemena ili reznica, ovisno o postojanju zaštićenog prostora, klimatskim uvjetima i financijskim mogućnostima. Pritom je važno spomenuti kako biljka stevije ima izuzetno sitno sjeme, što potvrđuje i podatak da jedan gram sjemena sadrži 2800 do 3000 sjemenki.

Stevija – kako je uzgojiti?

Budući da je biljka stevije podrijetlom iz Južne Amerike, koju karakterizira vlažna suptropska klima, očekivali bismo kako je uzgoj u našim krajevima s umjerenom kontinentalnom klimom gotovo nemoguć. No ipak, za uspješan uzgoj stevije potrebno je znati optimalne parametre temperature, pH vrijednosti i količinu vode. Ukoliko želimo uzgojiti zdravu i bujnu biljku stevije moramo joj osigurati optimalnu temperaturu za rast koja se kreće oko 25 – 30 ˚C. Izuzetna tolerantnost prema tipu tla još je jedan faktor koji ovu biljku čini vrlo jednostavnom za uzgoj. Prema nekim istraživanjima najbolji rezultati se postižu na ocjeditim pjeskovito – ilovastim tlima. Premda je stevija tolerantna na pH reakciju, najbolji rezultati se postižu u uvjetima slabo kisele do neutralne reakcije tla (pH). Prikupljanje lisne mase može biti jednokratno (ručno ili strojno) ili višekratno, a berba najčešće počinje sredinom kolovoza, te traje do pojave prvih mrazeva.

Nakon berbe, stabljiku stevije je potrebno skratiti na visinu od 10-ak cm iznad tla, te ju je potrebno izvaditi iz tla i premjestiti u zaštićeni prostor u kojem se temperature zraka ne spuštaju ispod 0 °C. U proljeće se tako očuvane biljke ponovno sade na otvoreno.

Na kraju bih htjela dodati kako ovo nije kraj članaka o steviji, već uskoro slijede i članci u kojima ću se posebno osvrnuti na ljekovitost zelenog praha, kao i na samu tehnologiju uzgoja.

Napisala Ana – Marija Špicnagel mag.ing.agr.